Author Topic: Croatian translation of Stratfor, GI-report-Russia: Kosovo and the Asymmetry  (Read 1908 times)

0 Members and 1 Guest are viewing this topic.

Offline Aries

  • Member
  • *
  • Posts: 25
  • Gender: Female
Geopolitical Intelligence Report - Russia: Kosovo and the Asymmetry of Perceptions

Original URL: http://wikileaks.org/gifiles/docs/299114_geopolitical-intelligence-report-russia-kosovo-and-the.html
Forum URL: http://www.wikileaks-forum.com/index.php/topic,12614.0.html

Stratfor:Geopolitički obavještajni izvještaj- 18. Prosinac. 2007.
Rusija:Kosovo i asimetrija percepcije


Originalna mail poruka:
Poslao:“Stratfor“
Primio:_
Poslano:Utorak, 18.12.2007. 16.30.h.
Predmet: Geopolitički obavještajni izvještaj-Rusija:Kosovo i asimetrija percepcije


Dodatno:
Stratfor:Geopolitički obavještajni izvještaj- 18 prosinac, 2007.
Pridružite se raspravi! Pročitajte i odgovorite na George Friedmanov novi blog
Friedman odgovara natrag.
> http://blogs.stratfor.com/friedman/
To je samo prva novost u novim mogućnostima koje dolaze u Stratfor 2.0.
> http://www.stratfor.com/offers/071124-stratfor2/


Rusija:Kosovo i asimetrija percepcije

Stratfor:Geopolitički obavještajni izvještaj- 18. Prosinac. 2007.
Napisao:George Friedman


Kosovo se čini prastarom temom. Jugoslavensko pitanje je bilo problem 1990-ih, dok se je Kosovski problem ostao jedan od onih problema koji nikako ne odlazi i nije  vrlo ozbiljno praćen od strane internacionalne zajednice. Čuli ste o njemu ali vam nije mnogo stalo, no Kosovo pitanje opet  postaje vrlo ozbiljan problem.

SAD i Europa činile su se posvećenim da od Kosova koje je sada provincija Srbije, naprave nezavisnu državu. Naravno Srbija se protivi tome ali ono što je još više važnije i Rusija se protivi tome. Rusija je bila protiv originalnog sukoba no u tome trenutku bila je slaba i njezine se želje tada nisu smatrale bitnim.

Rusija se sada protivi nezavisnosti Kosova i daleko je od slabe države u 1999-im god. I nije vjerojatno da će to samo tako proći. Kosovo je ponovo potencijalna točka zapaljenja odnosa između Rusije i Zapada što ga čini ponovno bitnim.
Zato razmotrimo akcije oko ovoga pitanje.


1999.Godine NATO pod vodstvom SAD-a vrši 60-dnevnu kampanju bombardiranja na Jugoslaviju čija je tada najvažnija komponenta bila Srbija. Razlog napada je bila optužnica da Jugoslavija sponzorira masovna ubojstva Albanca na Kosovu kao što je sponzorirala ubojstva protiv bosanskih muslimana.

Kampanja je imala za cilj da  protjera Jugoslavensku vojsku sa Kosova te da dopusti  snagama NATO-a da okupiraju provinciju i upravljaju njome.
Dva razloga koja su dovela do akcije su:Prvi je bio strah da se vidljiva zvjerstva počinjena od Srba u Bosni ne ponove opet, drugi razlog je bio opći osjećaj koji je tada 1990-ih vladao a to je da je glavna zadaća internacionalne zajednice da upravljaju sa odmetnuti državama,  bila takva da je kršila međunarodne norme.

Drugim riječima dotada se je pretpostavljalo da u svijetu postoji opći međunarodni konsenzus kako svijet treba izgledati. SAD-e je u to vrijeme bio lider toga međunarodnog konsenzusa, te nije bilo sile koja se je mogla suprotstaviti prijetnjom SAD-u i njihovoj ujedinjenoj viziji.

Postojale su samo slabe izolirane zemlje skitnice kojima se je trebalo pozabaviti. Nije bilo nikakvoga rizika u provođenju tih operacija. Jugoslavija je identificirana kao jedna od tih zemalja skitnica. SAD-e bez dopuštenja UN-a ali sa potporom europskih zemalja rješava stvari.

Nije bilo nikakve sumnje da su Srbi počinili masovne zločine u Bosni i da su Bošnjaci i Hrvati počinili masivne zločine protiv Srba. Ti zločini su se dogodili u sklopu Jugoslavenske „eksplozije“ nakon kraja Hladnog rata.
Jugoslavija je bila dio „arke“ koja je plovila od Dunava do Hindu Kush-a, smrznuta u vremenu i mjestu Hladnog rat. Muslimani su bili podijeljeni linijom, neki su živjeli u bivšem sovjetskom savezu no većina je živjela na drugoj strani.
 
Država Jugoslavija sastojala se je od Katolika, Pravoslavnih kršćana i Muslimana bila je komunistička država ali nastrojena anti-Sovjetski i surađivala je sa SAD-om. Bila je to umjetna država nametnuta različitim nacijama od strane pobjednika u 1. Svjetskom ratu i držana je na mjestu nakon 2. Svjetskoga rat snažnim „poljem“ koje su stvorile sile SAD i Sovjetski Savez. Kada je Sovjetski Savez pao, pale su i snage koje su držale Jugoslaviju, taj pad počeo je povlačiti za sobom i ostale sudionike „Arke“.

NATO misija je trebala stabilizirati zapadni dio „Arke“ Jugoslaviju. Cilj je bio  ukinuti multinacionalnu državu stvorenu nakon 1.svj.rata i zamijeniti je sa serijom nacionalnih država kao što je Slovenija i Makedonija koje će biti izgrađene na koherentnom nacionalnom jedinstvu, što bi  stabiliziralo Jugoslaviju.

Problem sa tim planom je bio što svaka bi nacionalna država  sadržavala značajan broj etničkih manjina bez obzira na ponovne pokušaje iscrtavanja granica. Tako  je Bosna sadržavala Srbe.
Teorija je bila da mala zemlja u kojoj prevladava većinom jedna narodnost može ostati stabilna usprkos etničkoj raznolikosti, tako dugo dok je ta narodnost dominantna, za razliku od Jugoslavije gdje nije bilo centralne nacionalne grupe. Tako je NATO odlučio redizajnirati Balkan kao što ga je redizajnirao nakon 1.Svjetskoga rata.

NATO i SAD-e uhvaćeni su u čudnu intelektualnu zamku.
Na jednoj strani moraju odbaciti konsenzus koji je kazao da su granice nakon 2.Svj.rat svetinja. Da nije tako, Mađari koji su živjeli u Rumunjskoj Translavaniji možda bi se priključili Mađarskoj, Turska regija na Cipru možda bi se ujedinila sa Turskom, Njemačka bi mogla tražiti povrat Silesije i Sjeverna Irska bi mogla tražiti odcjepljenje od Ujedinjenog Kraljevstva.

Sve je moglo otići dovraga! Jedan od razloga zašto je Europa izbjegla najgore nakon 1945. godine je bilo kardinalno pravilo, koje je govorilo, da se nijedne granice neće mijenjati.
Redizajn Jugoslavije nije viđen kao izmjena granica. Već je viđen kao eliminacija umjetno napravljen države i oslobođenje naroda tako da bi imali vlastite države.
Pretpostavljalo se, da se povijesne granice tih zemalja neće biti mijenjane zbog etničkih naroda koncentriranih u regiji. Tako je želja bosanskih Srba da se priključe Srbiji bila odbačena zbog zločinačkog ponašanja i zbog toga što bi to promijenilo povijesne granice Bosne.

Sve se to čini pomalo mučnim. Molim vas da se podsjetite oholosti zapadnih medija u 1990-im. Sve je bilo moguće pa i redizajn zemlje Južnih Slavena, što je značenje imena Jugoslavije, prevedeno na engleski jezik.

U svemu tome Srbija je bila viđena kao problem.
Na Jugoslaviju se je gledao kao na opći  propali projekt.
Srbija nije bila gledana kao dio propalog projekta već kao istinski, nečuven igrač s kojim se je moralo postupiti drugačije (zbog svoga ponašanja), nego sa drugima, posebno što se tiče radnji protiv Bošnjaka.

Kada se je činilo da Srbi imaju ponoviti namjere svojih radnji iz Bosne sa Albancima, Muslimanima 1999. godine. SAD-e i ostali NATO saveznici osjetili su potrebu da interveniraju.

U stvarnosti nivo zločina na Kosovu nikada nije bio ni približan onima koji su se desili u Bosni, niti je bio približan onome što je Clintonova administracija govorila prije i za vrijeme rata.
U jednom momentu rečeno da je stotine tisuća muškaraca nestalo a kasnije je rečeno da je 10 000 tisuća ljudi ubijeno i da su tijela rastopljena kiselinom. Poslije ratni analitičari nikada nisu utvrdili zločine takvih veličina. 

No, to nije bio glavni zaključak. Glavni zaključak je da se je SAD-e okrenuo poslije hladno-ratovskom ponašanju! Kao nema nikakve ozbiljne prijetnje SAD-u  primarna misija vanjske politike je bila bavljenje manjim zemljama „skitnicama“, prevencija genocida i redizajn granica nestabilnih regija. 

Ljudi su tražili odgovore za Kosovski rat u raznim i kompleksnim teorijama zavjera.
Činjenica je da je motivacija za rat bila kompleksna mreža domaće političke zabrinutosti i istinske vjere da je primarna misija poboljšanje svijeta.

SAD-e se je sa zabrinutošću oko Kosova nosio tako da je izvršio 60-dnevnu kampanju bombardiranja koja je trebala prisiliti povlačenje Jugoslavenske vojske sa Kosova i omogućiti ulazak NATO snaga na Kosovo. Jugoslavenska vlada pokazala je učinkovitu,( isto kao što je Srbijanska vlada do tada pokazala) izuzetnu otpornost i zračna kampanja nije se bila ni približno pokazala učinkovitom kako su se zračne snage nadale.

SAD-e je trebao strategiju izlaska iz rata, a tu u priču ulaze Rusi.
Rusija je bila slaba i nedjelotvorna, no bila je Srbiji jedini glavni saveznik. SAD-e pritisnuo Rusiju da započne diplomatske kontakte i uvjeri Srbe da je njihova pozicija izolacijska i beznadna. Mrkva je bila ta da će SAD-e pristati na iskrcavanje i djelovanje Ruskih mirovnih postrojbi na Kosovu.

To je bilo presudno za Srbe, to se je činilo potezom koji će jamčiti prava Srba koji žive na Kosovu. Posrednici dogovora Rusi, pozvali su na povlačenje Srpske vojske sa Kosova i pozvali su na ulazak na Kosovo ujedinjene NATO-RUSKE snage, sa Ruskom garancijom da će Kosovo ostati dio Srbije.

To je završilo rat ali Rusima nikada nije bilo dopušteno a kamoli potaknuto da preuzmu svoju ulogu u Srbiji. Rusi su bili isključeni iz Kosovskih Snaga (KFOR-a), iz procesa donošenja odluka i bili su izolirani iz glavnih NATO-vih snaga.
Kada su Ruske snage preuzele kontrolu nad zračnom lukom Priština na Kosovu na kraju rata, bili su okruženi NATO snagama.

U stvarnosti su NATO i SAD-e prekršili da to obećanje Rusiji. Ruski predsjednik Boris Jeljcin i Rusko ministarstvo vanjskih poslova popustilo je pred ovim kršenjem dogovorenog i ostavili su Rusku vojsku kojoj su naredili intervenciju na Kosovu, da izvjesi.
1999. Godine to je bio riskantan potez od strane Zapada, no Rusi nisu bili u poziciji da djeluju.
Do koga stupnja je Jeljcinovo poniženje na Kosovo imalo utjecaj na uzdizanje Vladimira Putina nije u potpunosti razjašnjeno.
Putin je predstavljao frakciju vojno-obavještajne zajednice koja je smatrala Kosovo zadnjom kapi koja je prelila čašu. Naravno postojali su i drugi važni faktori koji su doveli Putina na vlast, no Ruska percepcija da su ih SAD-e prevarile, kao čin najvišeg prezira bio je značajan faktor. Putin je došao na vlast posvećen vraćanju Ruskoga intelektualnog utjecaja, nakon Jeljcinove inercije.

Trenutačna odluka SAD-a i nekih država Europe da odobri nezavisnost Kosovu mora biti gledana kroz ovaj kontekst.
Prvo, ovo je jedini slučaj u bivšoj Jugoslaviji da su se granice mijenjale u korist manjine. Drugo, to nastavlja politiku redizajniranja granica Jugoslavije.
Treće, to se nastavlja bez mandata U.N-a ili NATO-a, već djeluje kao akcija poduprta od nezavisnih zemalja uključujući SAD-e i Njemačku. 
I zadnje, to je pljuska u lice Ruskim željama.
Zadnje utvrđena točka je kritična!
Rusi su očito zabrinuti da će ovo otvoriti vrata za daljne izmjene granica, otvarajući put za nezavisnost Čečenskom pokretu, npr., ali to nije glavni problem, glavni problem je da je Srbija saveznik Rusije i Rusija ne želi nezavisnost Kosova. Sa Putinova gledišta on je došao na vlast zbog toga što Zapad nije htio ozbiljno shvatiti želje Rusije. Ako se takva indiferentnost ponovo ponovi, njegov autoritet će biti ozbiljno oslabljen.

Putin obnavlja utjecaj rusije na područjima bivšeg Sovjetskoga saveza. Sastaje se sa Bijelorusima vezano uz reintegracije. Upozorava Ukrajnu da ne flertuje sa NATO-om. Ponovo nameće Rusku moć na Kavakazu i Centralnoj Aziji.
Njegov moto je jednostavan:„Rusija je blizu i snažna je, NATO je daleko i slab je“. Pokušava definirati Rusku moć u regiji.
Iako je Kosovo doduše daleko udaljena regija, ako ni jedna Europska sila otvoreno ne izazove Ruske trupe na Kosovu, tada će se Rusija uspješno pokazati NATO kao slabu i nepouzdanu silu.

Ako SAD-e i neke Europske sile priznaju nezavisno Kosovo protivno Ruskim željama, Putinov prestiž u Rusiji i psihološki temelj njegove velike strategije istrpiti će veliki udarac. Ako se Kosovu odobri nezavisnost izvan konteksta UN-a gdje Rusija ima pravo Veta, suočiti će se sa istom krizom kao i Jeljcin. Ako ponovi Jeljcinovu kapitulaciju, morati će se suočiti sa značajnim posljedicama.

Putin i Rusija mnogo su puta ponavljali i upozoravali da neće prihvatiti neovisno Kosovo i da će takvo ponašanje dovesti do nekontrolirane krize. Do sada su, upletene Zapadne sile odbacile ta upozorenja. Po našem mišljenju nebi trebale.
Nije toliko važno što Putin želi već su važne posljedice za Putina ako on ne djeluje. On si ne može priuštiti odustajanje. On će stvoriti krizu.

Putin ima dvije prednosti. Jedna je ekonomija! Prirodni plin koji teče u Europu, (posebno Njemačku) je kritičan za Europljanje. Putin ima snažna „ratnička prsa“ odnosno prednost koja mu omogućuju visoke cijene energenata.
On može dulje živjeti bez izvoza nego Njemci bez uvoza. Predpostavlja se da nebi izvršio zatvaranje plinovoda, ali ta pretpostavka ne uzima u obzir važnost pitanja Kosova, Rusima.

Drugo mišljenje je vezano uz ono što bi mogli nazvati „lakom vojskom“.
Pretpostavite da Putin pošalje bataljun ili dve trupe vojnika avionom u Beograd, ukrca ih u kamione i pošalje prema Prištini, pozvajući se na Ruski dogovor iz 1999 godine.
Ruska mornarička eskadrila uključujići i nosač aviona Admiral Kuznetsova već se kreće prema Mediteranu. Očito da to nije sila koja bi se mogla nametnuti NATO-u ali da li bi Njemci npr., bili spremni pucati na te trupe?

Ako se to dogodi, postoje i druga područja koja su u interesu Rusa i Zapada, gdje Rusija može odlučno nametnuti svoju vojnu moć kao npr. Nad Baltičkim zemljama. Ako Ruske trupe uđu na Baltik da li bi NATO poslao pojačanja za borbu protiv njih? Opasnost od Ruske „lake vojske“ na Kosovu i svaka akcija tamo mogla bi izazvati Rusku reakciju svugdje.

Redizajniranjem Balkana predpostavljalo se je da neće biti nikakve šire geopolitičke cijene koja će se zato morati platiti.
Dajući nezavisnost Kosovu, staviti će Rusiju u poziciju gdje su interesi koji su se do tada smatrali fundamentalnim, osporeni. Iako Zapad na to ne gleda tako, Rusi su dali do znanja, da je to tako. 
I dali su takve izjave, kojima se postavljaju u poziciju da reagiraju ili da prihvate poniženje. Redizajn regije gdje ne postoji nikakav rizik je jedno, redizajn regije gdje postoji popriličan rizik je sasvim nešto drugo.

Po našem mišljenju Rusija će prigrliti krizu. Putin želi demostrirati da je Rusija velika sila. To će utjecati i na razmišljanja diljem bivšeg Sovjetskoga saveza, posebno će otrijezniti zemlje Centralne Europe, naglašavajući Poljsku.
Suočavajući se sa Zapadom kao ravnopravni, i gurajući ih u kut je upravo ono što bi Putin htio. Po našem viđenju stvari, Putin će iskoristiti pitanje Kosova ne zbog svoje vrijednosti, već zbog što mu daje platformu da krene dalje u provođenje svojih strateških planova.

Njemci nemaju ni želju ni resurse za takvu krizu. Amerikanci  su zaglibili dolje u Islamskom svijetu i teško da su u poziciji da se nose sa Kosovskom krizom. Rusko gledište je da Zapad nije napravio reviziju svoje politike na Balkanu od 1999. godine i da nisu shvatili da se je geopolitička situacija promjenila. Po našem mišljenju ni Washington ni Berlin ne shvaćaju da je sukob ono što Rusi traže.

Očekujemo da će Zapad opet odgoditi proglašavanje nezavisnosti i  da će ga nastaviti odgađati, no Albanci će možda stvari riješiti silom proglašavajući unilateralnu nezavisnost. Rusi će biti oduševljeni time.
No, evo nekoliko glavnih činjenica:
Za SAD i Saveznike Kosovo je sporedna stvar od nevelike važnosti, za Ruse je vruća tema i strateška prilika. Rusi se neće predati ovaj put, a asimetrija percepcije je ono od čega se stvara kriza.

Recite George što mislite,

Nabavite vlastiti primjerak,


Odgovor na orginalnu poruku:
Rusija:Kosovo i asimetrija percepcije

E-mali ID:299114
Datum: 19.12.2007. 02:01:29h.
Poslao:[email protected]
Primio:[email protected]


Evo me, zagrižen mrzitelj komunista a ipak što se tiče ovoga vučem na stranu Rusije. Zašto? Zato što SAD-e nema što raditi i pomagati Kosovarima u onome što čine.

Kosovari su Muslimani što znači da su oni naši neprijatelji, čak su se udružili (kao i Bosanski muslimani) sa Njemcima u 2.Svjetskom ratu u klanju stotine i tisuće kršćanskih Srba i suprotstavili su se saveznicima, za razliku od Srba koji su bili naši saveznici i koji su spasili stotine(ako ne i tisuće) američkih i britanskih pilota koji su bili oboreni na tom području.

U 90-im SAD-e se je okrenu protiv Srba zato jer je tako odgovaralo Clintonovoj političkoj svrsi, demonizirajući Srbe skretao je pažnju od „igrica maženja“ sa Monikom i povlačenja novca za DNC (Democratic National Committee-Vodi stranku demokrata u SAD-u) iz Crvene Kine u zamjenu za opskrbu naše raketne tehnologije Kini, kao i hitnog uvoz 600 000 komada AK47 oružja, prije izmjene zakona o Kontroli Oružja u 1994 god.

Clinton je bio i ostao gnjida u svakom pogledu. Njegova je politička ambicija stavila Ameriku u stanje opasnosti i radila je u protiv američkih saveznika. Tako da ja na kraju ustvari ne vučem na stranu Rusa, već Srba. Oni zaslužuju puno, puno više od nas, ali i odvojeno od toga, mi nismo imali nikakvo pravo napasti dogovor sa Rusima po tom pitanju (Kosova) te im onda još zabiti nož u leđa.

U 21. stoljeću  prijetnje Americi dolaze od strane Crvene Kine i Islama i svako američko vodstvo treba prepoznati potrebu ujedinjena sa  drugima zemljama sa sličnim interesima kao (Rusijom, Europom, Indijom i nekim dalekim Istočnim zemljama) u zajedničku obrambenu koaliciju. Nemamo nikakvoga razloga od njih raditi neprijatelje.

« Last Edit: July 14, 2012, 22:15:28 PM by Green »