Author Topic: Slavoj Žižek: Greška u sustavu kao takvom  (Read 2303 times)

0 Members and 1 Guest are viewing this topic.

Voda

  • Guest
Slavoj Žižek: Greška u sustavu kao takvom
« on: December 21, 2011, 09:50:54 AM »
Greška u sustavu kao takvom

Slovenski filozof Slavoj Žižek o pobuni na Wall Streetu & sličnim temama u razgovoru s J. Nicole Jones za Harper's Magazine

1. U svom posjetu Zuccotti Parku, kako ste doživjeli prosvjednike s Wall Streeta? Što čine dobro, a što loše?

- Teško je odgovoriti na to pitanje zato što sam bio umoran, morao sam puno raditi, tako da sam tamo stigao doslovce tri minute prije nego što sam održao govor. Tako ja funkcioniram - znate, postoji jedan kliše o komunistima i radikalima; kažu da oni vole čovječanstvo kao apstrakciju, ali ne vole konkretne ljude. Spremni su ih čak i ubiti za čovječanstvo. Jebi ga, ako je tako, ja sam definitivno totalitarist. Ja volim čovječanstvo i možda velika umjetnička djela, ali većinu ljudi ne volim. Volim biti sam. Imam samo nekoliko prijatelja. Tako da, također iz teoretskih razloga, ne mislim da bi potucanje naokolo s njima donijelo neki dublji i značajniji uvid. Vjerojatno bih čuo samo gluposti tipa 'Hoćemo pravdu, jedan posto ima tako puno novca, bla bla bla'.

Nezadovoljstvo kapitalizmom

Osjećam među ljudima spremnost da se propituju sami temelji sistema. Dosad se, čak i među radikalnim liberalnim ljevičarima, govorilo o promjenama unutar sistema: manje rasizma, veća ženska prava, abortus, razvod. Moj je osnovni dojam da prvi put iza svega stoji jasna percepcija da postoji greška u sustavu kao takvom. Nije više riječ samo o tome kako ga učiniti boljim.

2. Naziv konferencije koju ste upravo vodili jest 'Komunizam - novi početak'. Pitam se nije li komunizam, kao brend, potrošen? Zašto ne bismo pronašli neku drugu riječ za to?

- Ja sam toga itekako svjestan. PR problem. Mnogi mi prijatelji govore: 'Slušaj, mi se sa svim tim slažemo, ali zašto bismo koristili tu strašnu riječ, tako zastrašujućih konotacija - gulag i sve ostalo, ne? Evo mojih razloga. Prvi je egalitarizam - milenijska radikalna tradicija pokreta. Volio bih ostati vjeran toj tradiciji.

Drugi razlog: to je ipak najmanje zlo. Sva ostala društva dopuštaju previše hegemonizma. Kad govorimo o socijalizmu - socijalizam je bezopasan i svi su, znate, danas socijalisti: dovoljna je neka neodređena solidarnost. Nema radikalne jednakosti. Tako se i svaki fašist može nazvati socijalistom. A tek demokracija, moj bože. Svi se pozivaju na tu riječ, a beznačajna je. Pravda, jebeš je. Koja pravda.

I posljednji, paradoksalni razlog. U ime komunizma činile su se užasne stvari - i dobro je imati ime da nas na to podsjeća. Dobro je da budemo svjesni opasnosti. U svom antikomunizmu nemamo čak ni dobru teoriju o tome kako se megakatastrofa zvana staljinizam mogla ikada dogoditi. Što je pošlo po zlu? Ne volim one esejističke filozofske generalizacije u stilu Karla Poppera, platonističko-totalitarističko-što god, ili Rousseau ili tko god. Moj problem s liberalnim antikomunističkim povjesničarima je što nisu kritični prema staljinističkom režimu. Njihovo je objašnjenje tipično liberalno. Oni ga reduciraju na loše ljude koji su htjeli novac, moć... i sve to.

http://www.youtube.com/watch?v=_VdFtb4zNXE&feature=player_embedded

Video: Razgovor Juliana Assangea i Slavoja Žižeka, dva 'najopasnija čovjeka' na svijetu

Jeste li gledali film o kojem često govorim? Njemački film, dobio je Oskara - 'Život drugih'? Mislim da ne proniče dovoljno duboko. Imamo u priči jednog lošeg ministra koji želi osvojiti ženu jednog pisca, pa angažira Stasi da prati pisca, iskopa nešto o njemu, da ga se riješi i da uzmu ženu. Tu je komunistički teror sužen na jednog negativca s nekom njegovom privatnom patologijom, kao da ispod svakog zla dolazi neka zla osoba koja želi moć novac, seks, što god... Film ne uspijeva uhvatiti bitnu činjenicu: čak i da nema korumpiranih ministara, čak i da su Stasijevi agenti relativno iskreni, imali bismo točno isti nadzor, kontrolu, i tako dalje... Horor komunizma, staljinizma, nije u tome što loši ljudi rade loše stvari - to je uvijek tako. Nego u tome što ljudi rade grozne stvari misleći da rade nešto sjajno i veliko.

Robert Conquest, recimo, ili (Simon Sebag) Montefiore, trude se naglasiti kako je Staljin bio loš - on je bio loš, on je bio loš... To je prejednostavno. Sistem je bio takav da su se čak i dobri ljudi slamali. Najtragičniji je primjer iz kasnih 20-ih, kada je Staljin naredio prisilnu kolektivizaciju; tisuće poštenih komunista dobrovoljno se prijavilo za odlazak na selo, gdje će uvjeriti seljake da im se pridruže. Na kraju se ta ideja pretvorila u nasilje i pucnjavu. To je istinska tragedija, mislim.

Tako da ne, nemam problema s 'komunizmom', po meni je problem što nemamo ni dobru kritiku komunizma.

3. Napisali ste da je jedina iznenađujuća stvar oko financijskog sloma 2008. ta što se to smatralo iznenađenjem. Što mislite, zašto sva upozorenja i protesti doživljavaju neuspjeh?

- To je dokaz da je ideologija laž. Citirat ću frajera s Nobelovom nagradom, Paula Krugmana, iako se ne slažem uvijek s njim. Kada ga je novinar upitao 'Recite Paul, sada kada znamo koje smo greške ranije napravili, dopuštajući bankama sulude kreditne šeme, mislite li da bismo sve učinili drugačije da smo sve to znali dvadeset, trideset godina ranije?' on je pametno odgovorio: 'Ne, učinili bismo sve točno isto. To ne bi ništa promijenilo.'

To je vrlo dubok uvid, znate? To je moć ideologije. Možete nešto znati, ali ne uzimate to ozbiljno. Svejedno nastavljate činiti isto što i ranije. Ja sam tu popriličan pesimist. Ja zaista vjerujem u materijalnu nedostatnost ideologije.

5. (4. greška u članku) Zašto mislite da ljudi nisu u stanju transcendirati ideologiju i utjecati na promjene?

- Na to imam vrlo tradicionalan marksistički odgovor. Ideologija nisu samo ideje. Ideologija je nešto što strukturira naše svakodnevne prakse. Ideologija nije kada misliš da je novac nešto mistično; ideologija je kako svakodnevno raspolažeš novcem... Legalna ideologija je kada, iako ne vjeruješ legalnom, svejedno ga koristiš, oslanjaš se na njega. U wittgensteinovskom smislu, to je forma života. Često mi se čak danas čini, u naša cinična vremena, da ideologija funkcionira bez obzira na to vjerujemo li u nju ili ne. Na neki način, ne moramo je shvatiti preozbiljno.

To je, naravno, možda samo moje vlastito uvrnuto iskustvo zato što kada sam ja bio mlad u komunističkoj Jugoslaviji, mi smo tamo imali ekstremni oblik toga o čemu pričam. Svjedočio sam tome da se režim doživljavao kao najveća prijetnja ako bi ljudi uzimali ideologiju režima preozbiljno.

5. Bili ste kritični prema nekim sloganima koje su koristili prosvjednici 2008. - 'Spasite Main Streeet, ne Wall Street', naprimjer. Sada okupatori Wall Streeta poručuju 'Banke su se izvukle uz jamčevinu, mi smo se prodali'. Možemo li imati bolji slogan?

- Problem je u tome što kad se mobilizirate protiv lošeg financijskog sistema, padnete u određenu ideološku zamku, fašističku zamku. Tu je temeljna fašistička ideja: imamo istinski produktivne slojeve - radnike, industrijske kapitaliste - i imamo zločeste židovske bankare koji ih iskorištavaju. Problem nije borba protiv Wall Streeta. Problem je zašto sistem uopće treba Wall Street da bi funkcionirao. Potpuno razumijem Obamu i sve njih iz 2008. koji su, iako su znali sve o manipulacijama banaka, svejedno glasali za megasumu od 750 milijardi. Ako se Wall Street sruši, i Main Street (Glavna ulica) se ruši. Tako sistem radi.

6. Dakle, što bi prosvjednici trebali zahtjevati?

- Samo dvije stvari. S jedne strane, u ovom trenutku nisu najbitniji zahtjevi - važno je da konačno razmišljamo, da se organiziramo i da se nekako umrežimo, tako da sve ovo ne bude nekakva magična eksplozija koja nestaje. S druge strane - da bi se nešto konačno i napravilo, prvo treba postaviti konkretne ciljeve - model bi trebao biti račun zdravstvenog osiguranja - koji su na neki način vrlo realistični.

Užasavam se nad desničarskim republikanskim napadima na Obaminu zdravstvenu reformu. Obezvrijeđuju je jasnom materijalnom snagom ideologije. Svejedno, volim tu debatu, zato što je jasno pokazala kako je naše poimanje slobode prožeto i podvrgnuto određenoj ideologiji.

Predlažem jednu strategiju koja će voditi konkretnim rješenjima: prvo treba vrlo oprezno izabrati problem koji treba riješiti, a potom pokušati organizirati općenarodni pokret. Ciljevi o kojima govorim imaju dvije osnovne karakteristike. Kao prvo, realistični su, odnosno moguće ih je ostvariti. Ali, istovremeno, imaju dramatične točke koje su ekstremno podložne ideologiji. Tako da su stvari koje su apsolutno moguće istovremeno neprihvatljive u ideološkim okvirima - poput univerzalne zdravstvene zaštite. To je, mislim, nešto što upravo sada možemo riješiti, dok postavljanjamo temelje i spremamo velike stvari.

Čak i s bankama - to se, doduše, ne tiče ljudi, nego sistema - ironija je u tome što tamo gdje država kontrolira tijek novca u bankama, može biti vrlo dobra situacija u kapitalističkom smislu. Pogledajte Kinu, Singapur itd. Tamo transfere novca, pogotovo međunarodne transfere, uglavnom kontroliraju banke. Sjećam se kako je, kada su prije 20-ak godina počeli igrati ovu igru, Ekonomist pisao: "To je samoubojstvo, doći će do katastrofe." Ali nije. Na kraju je u krizi 2008. i 2009. Singapur imao rekordan rast od 15 posto... tako nekako i Kina, Indija itd. OK, stvari su ovdje malo kompleksnije zato što imaju drugačije uvjete, ali svejedno, možete vidjeti kako države koje imaju fleksibilniji stav prema državnoj intervenciji stoje vrlo dobro.

Jedan od pozitivnih rezultata ove krize jest taj što je neoliberalizam, za razumne ljude, mrtav. Postajemo svjesni ne samo toga da ne funkcionira, nego da, da budemo jasni, neoliberalizam nikada nije ni postojao. Što je uopće bio neoliberalizam? Već s Reaganom, Bushom, država jača, neprestano se u sve mješa. Zaista mislim da je percepcija da živimo u nekoj vrsti divljeg kapitalističkog neoliberalnog univerzuma potpuno kriva. Nije tako.

Zato je prva stvar koju trebamo napraviti: shvatiti da već ulazimo u novi tip organiziranog kapitalizma koji više nije liberalni kapitalizam i koji se sve više i više oslanja na snažne državne intervencije.

Žao mi je, polako padam u nesvjest. Da nešto zaključimo ili...

Preneseno sa Harper's Magazine: http://harpers.org/archive/2011/11/hbc-90008306

http://www.nacional.hr/clanak/120128/zizek-greska-u-sustavu-kao-takvom
« Last Edit: December 21, 2011, 10:41:42 AM by Voda »

Voda

  • Guest
Žižek: 'Sjedinjene države Europe'
« Reply #1 on: December 21, 2011, 10:33:15 AM »
Žižek: 'Sjedinjene države Europe'

Novinar Češkog radija Petr Dudek razgovarao je sa Slavojem Žižekom o prosvjedima na Wall Sreetu, dužničkoj krizi u Europi, kapitalizmu i ostalim temama. Intervju prenosimo u cijelosti.

Slovenski mislilac Slavoj Žižek opisivan je kao najopasniji filozof na zapadu. On kritizira globalni kapitalizam i upozorava na opasnosti koje ovaj predstavlja za današnju demokraciju. Slavoj Žižek nedavno je stigao u Prag kako bi promovirao češki prijevod svoje najnovije knjige "Najprije kao tragedija, zatim kao farsa". Novinar Češkog radija Petr Dudek razgovarao je sa Slavojem Žižekom za vrijeme njegovog posjeta Pragu i prvo ga upitao o njegovim pogledima na pokret Occupy Wall Street u SAD-u.

"Ne idealiziram taj pokret. Očito je da su mladi ljudi, i ne samo oni, više-manje zbunjeni. Oni nemaju neku jasnu ideju. Ali ono što mi je važno jest da prvi put postoji veliki pokret koji postavlja ključno pitanje o samom sustavu. Ne radi se tu samo o pokvarenim tvrtkama koje zagađuju okoliš, prevarantskim bankama i tako dalje. Pitanje je očito što učiniti sa samim sustavom. Ili, kako priznaju čak i neki sociolozi, postoji sve širi jaz između našeg institucionaliziranog demokratskog sustava i događaja u ekonomiji koji izmiču svakoj demokratskoj kontroli."

Kada govorimo o 1989. godini i 17. studenome, ovdje smo na to gledali kao na kraj totalitarne države i povratak demokracije. U svojoj knjizi događaje iz 1989. nazivate "opskurnom katastrofom" - je li to pravi izraz?


"Ne, ne. Dopustite mi da budem vrlo jasan. U svojoj sam zemlji sudjelovao u tim događajima. Ne osjećam nostalgiju za komunizmom 20. stoljeća. Zbog toga se ironično referiram na Lenjina koji je napisao zgodan tekst o porazu. Rekao je: 'To je kao penjanje na planinu: ako zapnete, morate se vratiti dolje na sam početak i početi iznova'. Upravo to ljevica mora učiniti danas. Iako sam u potpunosti sklon vašoj Baršunastoj revoluciji, problem je u ovom raskoraku. Ljudi su nešto očekivali - pravdu, solidarnost, slobodu, dostojanstvo - ali naravno da to nismo dobili. Sada možemo protumačiti taj raskorak na dva načina: službeni način kaže da je to naprosto pitanje zrelosti; ljudi su očekivali previše i sada moramo naučiti što je kapitalizam. Ali činjenica da su čak i ljudi u razvijenim zemljama sve nezadovoljniji daje naslutiti da nešto nije u redu s globalnim kapitalizmom. I to nam možda omogućava da kažemo da se borba Baršunaste revolucije nastavlja, da nije gotova. Kada me ljudi optužuju za komunističku nostalgiju, kažem: 'Ne, pogledajte primjer Kine'. Nije li to predivno ironičan odgovor Fukuyami? Kapitalizam je pobijedio, ali danas se čini da su najbolji kapitalistički menadžeri komunisti, daleko učinkovitiji od zapadnih liberalnih demokrata. I to je ono što me zabrinjava."

U svom govoru na Wall Streetu prošli mjesec postavili ste neka pitanja na koja niste odgovorili, primjerice "Koja globalna organizacija može nadomjestiti kapitalizam?" Imate li odgovor?

"Ne, nemam. Sve što znam je da nijedan odgovor 20. stoljeća, ne samo dva velika odgovora - komunizam i demokratska socijalna država - već i ljevičarski san o direktnoj demokraciji, sovjeti, vijeća, lokalne samoorganizacije, također ne funkcioniraju. Samo kažem da ćemo biti natjerani da nešto poduzmemo. Kada mi ljudi kažu: 'Vi sanjate', ja kažem: 'Ne, pravi san je da se stvari mogu beskonačno nastaviti onakve kakve su sada'. Ako smo u stanju održati san da će se skandinavska socijalna država može postupno proširiti na cijeli svijet, prvi ću reći: 'Kome treba komunistička revolucija?' Na žalost, nema natpisa na zidu - ekologija, apartheid, novi oblici isključivanja, čak i problemi poput biogenetike i tako dalje."

Znači, nemate odgovor o mogućoj zamjeni za kapitalizam, ali uvjereni ste da to pitanje treba hitno postaviti, da bi on trebao biti zamijenjen...

"Ne da bi trebao biti jer je alternativa nova autoritarna era. Ne volim koristiti pojam fašizam jer je on nešto vrlo određeno. No jeste li primijetili kakav odgovor na krizu je prihvaćen u Grčkoj i Italiji prije nekoliko dana? Čisto apolitične, tehnokratske vlade. To je vrlo žalostan znak depolitizacije naših društava. To će biti vizija novog autoritarnog sustava u kojem bi demokracija mogla čak preživjeti kao forum."

Mislite li da će novim autoritarnim sustavom vladati tehnokrati kao Mario Monti?


"Oni u kombinaciji sa zaštitarima, terorističkim prijetnjama i, dakako, svim slobodama u privatnoj sferi."

Ali ne za široku javnost...

"Do neke mjere. Neka vam budu vaše seksualne perverzije, gay brakovi, sve je to OK. Ali problem će biti nadzor stanovništva. Pesimist sam jer sve manje i manje mislim da si sam kapitalizam može priuštiti univerzalnu demokraciju. Na primjer, kada me ljudi pitaju zašto sam protiv globalnog kapitalizma, kažem: 'Ako želite razgovarati o kapitalizmu, nemojte se fokusirati samo na razvijene zemlje'. Razgovarajmo o Kongu koji je noćna mora na Zemlji. Država ne funkcionira. Ali Kongo nije isključen; on je u potpunosti uključen u kapitalistički sustav. To bismo trebali pitati: 'Kakva je to dinamika globalnog kapitalizma da moramo, kako bismo dobro živjeli, s nekim zemljama postupati kao s Kongom?'"

Vratimo se Italiji, Španjolskoj, Irskoj i tako dalje - što mislite o europskoj integraciji u kontekstu dužničke krize koja se širi?

"Uvijek sam sam sebe definirao kao ljevičarskog euro-centrista."

Znači li to da držite fige za EU?


"Apsolutno. Slažem se s onime što zagovaraju neki socijaldemokrati ili stari ljevičari poput Daniela Kohn-Bendita, Joschke Fischera - Sjedinjene države Europe."

Pa gdje smo pogriješili integrirajući Europu?


"Mislim da pogreška nije u onome što tvrdi vaš predsjednik Václav Klaus, ako sam ga dobro shvatio. Usput, vi znate tko je vaš predsjednik - tip pred kojim nije sigurno ostaviti olovku. On tvrdi da je Europa prejaka, ali Europa nije zamišljena kao dovoljno snažan entitet. Sada imamo dvije alternativne vizije Europe. Europu kao čisto tehnokratsku uniju briselskog tipa ili konzervativni protunapad s jačim nacionalnim identitetima i tako dalje. Mislim da je prostor za ovaj antiimigracijski populistički nacionalistički trend otvorilo upravo to što su oni na vlasti definirali Europu u čisto tehnokratskim terminima. Europa ne bi trebala biti samo ekonomija; ona bi trebala utjelovljavati i određeni radikalni emancipatorski potencijal. Kako ja rado tvrdim, glavni izbor današnjice je, grubo rečeno, ili anglosaksonski neoliberalizam ili ono što poetično zovemo kapitalizmom s azijskim vrijednostima, što znači autoritarni kapitalizam. Iskreno, ne bih volio živjeti u svijetu gdje je to jedini izbor. U Europi, slaboj kakva jest, možda još ima nade da će se pojaviti nešto novo, neka nova vizija društva koje nije ni neoliberalno ni autoritarno."

Čitajući vaše članke ili slušajući vaše govore, teško je ne primijetiti da se često pozivate na film. Zašto vas filmovi toliko nadahnjuju?

"Sve sam više i više uvjeren da, ukoliko želite dobiti izravan uvid u naše današnje ideološko stajalište, ono leži u filmovima i Hollywoodu. Tamo ćete dobiti današnju ideologiju u jasnijem, pročišćenijem obliku nego u samoj stvarnosti."

Ali lako bi bilo reći da je ono što vidite u filmovima iluzija, zar ne?

"Morali bismo govoriti o kinematografskoj fikciji. Za mene, istina je struktura iluzije. U ovome što kažem nema ničeg mističnog. Na primjer, recimo da imam skrivene žudnje i bojim se otvoreno govoriti o njima. U priči će se to, međutim, pojaviti tek kao fikcija, a ne kao ispovijest. Ako se ne pripisuje vama, mnogo je lakše reći istinu. Tvrdim da ovako funkcionira kinematografska fikcija. Dobivate sve, ali upravo u ozbiljnim dramama ne. Moji omiljeni primjeri su 'Kung fu panda' ili oni grozni prošlogodišnji filmovi kao 'Kraljev govor'."

Volite li neke češke ili čehoslovačke redatelje?

"Vi se šalite? Iako se divim Hollywoodu, oni su izvrstan primjer kako vas zapad može uništiti. Govorim, dakako, o Milošu Formanu. Meni apsolutno najdraži njegovi radovi su još uvijek njegova tri filma - 'Ljubavi jedne plavuše', 'Crni Petar' i 'Gori, moja gospođice'. To je djelo genija. Također mi se sviđa njegov prvi američki film 'Svlačenje' jer je pokušao iščitati američku srednju klasu kroz češke naočale. To je isti svemir i funkcionira predivno."

Ali nije funkcioniralo u SAD-u; mislim da je komercijalni uspjeh tamo bio vrlo loš...


"Da. Ne volim 'Amadeusa' ni 'Let iznad kukavičjeg gnijezda'. Ista stvar je bila s Krzysztofom Kieślowskim. Iako su nastali pod strahovitom opresijom Jaruzelskog, njegovi filmovi iz 1980-ih kao 'Dekalog', 'Šansa' i tako dalje bolji su od onih mekih pornografskih filmova koje je u stvari napravio, sada ću biti vrlo ciničan, kako bi zaveo neke prelijepe glumice poput Juliette Binoche. Čak i bez nostalgije za komunističkim režimom, ovo je možda najveća tragedija pada komunizma. U tim opresivnim režimima, ipak je postojalo nešto što je izmamljivalo pravu umjetnost. Ljudi su tada pogrešno mislili: 'Sada imamo slobodu i sva potisnuta duhovnost će eksplodirati'. Ali nije."

Razgovarali: Petr Dudek, Jan Richter

Preneseno s portala www.radio.cz:   http://www.radio.cz/en/section/one-on-one/slovenian-philosopher-slavoj-zizek-on-social-unrest-fall-of-communism-and-milos-forman-films

http://www.nacional.hr/clanak/120869/zizek-sjedinjene-drzave-europe

lawine

  • Guest
Re: Slavoj Žižek: Greška u sustavu kao takvom
« Reply #2 on: December 24, 2011, 20:01:22 PM »
Dakle, doznali smo da Slavoj ne voli konkretne ljude, ali voli čovječanstvo kao apstrakciju zbog čega sam sebe naziva totalitaristom i uspoređuje s komunistima i radikalima koji su spremni čak i ubiti za čovječanstvo. Istovremeno priznaje da su se u ime komunizma činile užasne stvari i da ideologija nisu samo ideje, nego "nešto što strukturira naše svakodnevne prakse".

Ljude ne voli zato što bi vjerojatno čuo od njih, kako kaže, gluposti tipa "Hoćemo pravdu, jedan posto ima  tako puno novca, bla bla bla" da bi onda već u sljedećoj rečenici rekao kako osjeća spremnost među  ljudima da propituju same temelje sustava i kako se stvorila široka percepcija da postoji greška u samom sustavu. Podsjetio me je na jednog čitatelja koji je maloprije u jednom hrvatskom listu izjavio kako je svejedno kad će se održati referendum za pristup EU jer su ljudi kao ionako ovce i ne bi razmišljali svojom glavom čak ni onda kad im serviraš sve informacije. Kakvo potcjenjivanje!

Meni se nakon svega pročitanog čini da Slavoj nabolje zna sebi proturječiti. Ne ide ga loše ni ono "je** ga".  ;D Ispada da automatski moraš nekog mrziti ili biti protiv njega ako ga ne voliš, kao da ne postoji više varijanti - npr. indiferentnost.

Osim toga, ne slažem se s njim da direktna demokracija nije moguća, odnosno svojevrsno približavanje takvom tipu demokracije. Kao što za čovječanstvo ne postoji apsolutna istina, tako ono nikad neće imati ni apsolutno pravedno društvo, ali se njemu možemo približiti. Moguća bi bila npr. kombinacija reprezentativne i izravne demokracije. Međutim, isključivi Slavoj očigledno ni ne razmišlja o nekakvim kompromisima. On si zacrtao komunizam pa se ti sad možeš postaviti i na glavu, ali on od svojih ideja ne odstupa makar si još toliko proturječio.  ;D

Naivnim smatram i njegovo mišljenje kako su najbolji menadžeri u Kini, što je po meni čista glupost. Lako ti je biti dobar u nečemu ako ti netko doslovno gurne asa u rukav, a ti ga moraš samo znati izvući, kao što su u ovom slučaju konrekteno uradile zapadnjačke korporacije prebacujući proizvodnju u zemlje s jeftinom radnom snagom, a najviše u Kinu.